utorak, 20.11.2007.
stronger.
|
Mjesto radnje : Opet Vip caffe na Cvijetnom Mood: U skladu s vremenom ;oblačno/prohladno Music: Stronger / Sugabaes Sad sam happy. Ali ne zato što imam dečka (jer ga nemam),ili zato što sam dobila peticu (jer ,pogađate, nisam), nego zato što sam prije sat vremena potošila lijepu svoticu na krpice. Eto. Tako funkcionira biće poput mene. Jebote ko parazit sam. Živm i crpim domadara. Bez grižnje savjesti, nažalost, jer kako tete na reklami kažu ; Ja to zaslužujem (jeeej) Nekaaa. Vlatkica (znate svi na koju miuslim) i ja imamo nešto zajedničko. Osim rozih štikli, naravno. Spadamo u onu grupaciju, eto javno priznajem, JADNIH žena koje nezadovoljstvo ili praznine pokušavaju upotpuniti materijalnim dobrom. I nikako da naučimo da gomila odjeće neće riješiti gomilu problema i li poputiti golemu prazninu. Tužno. Al komično je. Da. Mislim, komično je to da sam ja valjda prva osoba na svijetu koja se usudila usporediti s Vlatkicom.Hm. Kažu moji frendovi tu da zujim malo previše u zadnje vrijeme. A ima bit da je tako. Šest puta tijedno zateknem se SOLO u McDonald'su kako utapam PMS ili neke druge 'frustracije' u hrani.. Sva sreća, ne stigne mi se primiti sva ta hrana, jer kalorije brzo trošim (Ne, nažalost ne na način na kojisu neki od vas pomislili..) Jutros sam našla sličnosti izmeču Črnomereca i dubrovačkih Pila. Toliko je daleko to pošlo... Fali li meni onda rodni kraj? Samo neki ljudi , i grad kao grad PONEKAD da. Al sve zajedno ne. A sad će Božić, pa idem dole. Rođendan mi je za 3 dana, osamnaesti, onaj najslađi kažu. A ujedno će to biti prvi rođendan na koji me mama i tata neće poljubit, i prvi rođendan bez moje Bubi i ostalih starih frendova u blizini. Ponekad mi tako fale. U biti, cijelo vrijeme mi nedostaju...ali gdje bih ja bila kad bi neprestano mislila na to,ovdje se živi brzo.... I just knew I was alone People around me But they didn’t care So I searched into my soul I’m not the type of girl that will let them see her cry It’s not my style I get by See I’m gonna do this for me Rođendanska želja? Imam jednu, staru, romantične prirode,kojoj vrijeme polako curi, a godina je na izmaku... Ne vjerujem da će se ostvariti, iako se u dubini srca još uvijek nadam. Možda. Jednom. Jučer smo imali esej iz hrvatskog na temu '' Ljubav novog doba''. Mrak mi je pao na oči, bogami. Gdje mene nađe da pišem o tome. Na koncu sam popljuvala sve što budi asocijacije na golupčiće i zagrljene parove koji se ljube u tramvajima, fast foodovima, trgovinama, na obećanja, lažne riječi, ljubljenje s emocijama,grljenje i play-fighting... Nije u šoldima sve. A ne nije. Daj people, get real, na kraju vam ostane ili ne ostane samo to. Ljubav neće grijati kao centralno pa vi vidite. Sarkazam kipi iz svake rečenice, bezobrazna spika se rasipa nadobudnim dječacima iz subote u subotu, postajem opet ja u tom pogledu, i to je sasvim u redu jer si nekako uopće nisam sexy kad mi srce lupa brže zbog nekoga. Odjebala sam sve to, nemam živaca tlačit se, pa slobodno recite da sam ograničena. |
- 19:30 - Reci mi -_- Isprintaj -
ponedjeljak, 12.11.2007.
should i stay or should i go
|
Mislim da će ovo biti post koji sam napisala najbrže od svih do sad. Evo me ne Cvjetnom u Vip caffeu... Iako nemam neku veliku potrebu pisati i izbacivati frustracije ( pogl. prošli post :P ) svejedno hoću ostaviti ovih par crta kolko stignem napisat u 6 minuta i kusur. Čudno se osjećam. Sutra idem u Firenzu. Na par dana sa školom. A uopće mi se ne ide... Izgubila sam volju za mnogo stvari, al tješim se da je to samo faza... Zima i to... Vjerovatno... Skužila sam da mrzim labilne ljude. Znate što mislim... one koji nemaju stav,nego prečesto popuštaju. A najsmješnije je kad uhvatim da se i ja tako ponašam. Strašno. To je sve zbog slabosti... kojih, istina-bog, i nemam puno, jer sam tako odgajana; uvijek dobijem sve što želim, i ne odustajem dok ne dođem do toga, ma kakvu žrtvu to zahtjevalo... To je dobro, dok god imam posla sa stvarima koje mogu kontrolirat... Al nekad... Smješno kako i tvrd orah kao ja ima slabu točko i mjesto koje boli. Jadno, zaista je jadno biti svjestan toga i svejedno si činiti loše. Al dobro, tješim se da sve to spada u pomicanje granica samokontrole, staloženosti, smirenosti i jačine. Whatsoeva. Mex (22:56) : Zar je moguće da postoji frajer koji tebe taku jebenu može vuć za nos... ma čekaj... jesi ti stoposto da on nije gej? Lenchi(22:58) : ahhahahah,to ti meni laskaš dragi frende, haaa.... ? Al ono... Kuiš, znam ja kolko vrijedim, al ipak...NE MOGU. A gej ili ne... a brijem da nije. stanem ja tome već nekako na kraj... idem...isteklo mi vrijeme. ; Darling you gotta let me know Should I stay or should I go? If you say that you are mine Ill be here til the end of time So you got to let know Should I stay or should I go? Always tease tease tease Youre happy when Im on my knees One day is fine, next is black So if you want me off your back Well come on and let me know Should I stay or should I go? Should I stay or should I go now? Should I stay or should I go now? If I go there will be trouble An if I stay it will be double So come on and let me know This indecisions bugging me If you dont want me, set me free Exactly whom Im supposed to be Dont you know which clothes even fit me? Come on and let me know Should I cool it or should I blow? me debo ir o quedarme? Should I stay or should I go now? If I go there will be trouble And if I stay it will be double So you gotta let me know Should I stay or should I go? |
- 19:14 - Reci mi -_- Isprintaj -
nedjelja, 04.11.2007.
Hello boys, little toys...
|
Mislim da sam naslov posta govori o fazi u kojoj se nalazim. Osim što sam upala u rutinu bolesne organiziranosti (počevši od istog jutarnjeg peciva koje svako jutro kupim u istoj pekarni, preko tempiranja svega i svačega, određivanja odjeće dan prije, suzdržanosti i hladnoće prema ljudima...) Postajem osoba koja nikad nisam htjela biti, mjenjam se i to ne potpuno svojom zaslugom... U trenu kad sam shvatila da ipak ne mogu držati život pod kontrolom, odlučila sam baš to forsirati. Robotski, promišljeno i podmuklo. Igram se ljudima koji to ne zaslužuju, odbacujem ih kako i kad ja to želim, a u isto vrijeme ne dobivam ništa dugoročno, samo glupu drogu koja ishlapi i prije nego zatvorim oči. Pokušavam silom zatvoriti tu prazninu koja me natjerala da plačem i vrištim. Emocionalno stabilna, s najvećim osmjehom hodajući uspravno nastavljam ujednačeni hod. Previše obaveza da bih imala prostora za razmišljanje i sjećanje neželjenih sitnica. Sad idem na avion i opet ostavljam ovaj grad s hrpom nezavršenih priča. |
- 17:01 - Reci mi -_- Isprintaj -
|
Dnevnik.hr |