utorak, 23.10.2007.
Težnja kvalitenim temeljima
|
I idem ja jučer jednom vrlo prometnom zagrebačkom ulicom po ovoj ledenoj kiši. I svi negdje žure, nervozni, i ti tramvaji, i autobusi i sva ta prljava voda koja prska prehlađene ljude koji histeriziraju jer od vjetra ne mogu otvoriti iskrivljene kišobrane. A meni je lijepo i toplo u mom kaputiću i čizmicama. Ja slušam neku svoju pjesmu i gledam kroz svoje ružičaste naočale na sve oko sebe. I sretna sam. Baš onda kad bih trebala imati razloge za nerviranje ja sam hepi. Odlučila sam si pružiti drugu šansu u nekim stvarima i opet otvaram srce jer tako je ljepše. I rugam se životu jer je ponekad nevjervatno komičan .Neke stvari se događaju s razlogom. ironija trenutka. Hvala ti što na moje lice svakodnevno stavljaš osmjeh. Hvala ti što se smiješ mojim koracima. Hvala ti što misliš da sam preslatka u ružičastome. Hvala ti što uporno tražiš da ti pošaljem pusu. Hvala ti što me uvijek pitaš kako sam. Hvala ti što me razumiješ i ne tražiš apsolutno ništa za uzvrat. Hvala ti što nisi naporan. Hvala ti što sam sretna kad pomislim na tebe. Hoću s tobom na 100 kava i na tu pizzu koju sam ti obećala.  |
- 22:29 - Reci mi -_- Isprintaj -
nedjelja, 14.10.2007.
''Lijepo me sanjaj :* ''
|
I tek sad šizim, kad vidim koja sam budala bila. I to ja koja sam oduvijek imala ''tvorničke postavke'' prema cijelom fucking muškom rodu... Na stranu feminizam, to mi je previše isforsirano i potrošeno... Ja sam imala svoje, vlastite, stavove, i predrasude . O da, predrasude.Možda nekima to zvuči strašno negativno, ali ne...Nije. Jer da te iste nisam zanemarila zbog Primjerka koji je napravio kaos u savršenoj harmoniji mog života, ja se nikad ne bih iživcirala, nikad plakala, i nikad ne bih pomislila da sa mnom nešto nije u redu. To ti je to, ta strahota, kad nekome, tko to ne zaslužuje, ponudiš i previše, a onda kao budala čekaš bilo kakav znak života,a umjesto toga dobiješ glupe trzaje već krepanih kvazi emocija. Ma fuj, fuj. FUJ. Tako mi i treba kad sam se usudila pomisliti kako bi po prvi put u životu, trebalo pokušati biti dobra cura i nekome vjerovati. A taj Netko (PRIMJERAK je odsad prikladniji naziv) kukavički ispari bez objašnjenja. Pa i petaši bar znaju poslati sms curici koju više ne žele držati za rukicu. Ali, jebiga, možda je potreban viši stupanj inteligencije za to , a kamo li razgovor , ma koji razgovor, REČENICU. I nakon svega Primjerak se usudi pogledat me, pozdraviti, dotaknuti. I onda sam ja NADRKANA ili što već, pa se sa mnom ne može pričat... Pa ja ovo, ja ono...Ponos, honey,ponos je odgovor koji si dobio. Naravno, Primjercima je uvijek kriva druga strana. Jer se svijet vrti oko njih, jebeni egocentrici koji su uvijek najvažniji i zbog kojih mi smrtnici činimo nevjerovatne stvari. I svi smo mi toliko opsjednuti njihovom pojavom da od svega na svijetu najviše želimo VEZU S NJIMA. hahahhahah...da,istina...ali samo u nekom njihovom bolesnom svijetu:) A predvidjela sam ja to, od početka, al eto... Ponekad treba pustiti kočnice i biti naivno dijete. Na sreću, sad vidim da sam sve zajedno to sama napuhala, da ništa nije bilo toliko intezivno. Polagano vraćam kontrolu, i opet se smijem dok se rođendanski poklon koji je bio namjenjen Primjerku vrti u mom cd-playeru. Jer opet sam sebi najvažnija, i opet ću se igrati s kim hoću i koliko hoću. Jer tako je bilo prije, dok nisam počela gubiti vrijeme tipkajući poručice subotom navećer ili na msn-u po pet sati u komadu,šest na telefonu, cijeli dan kod njega, u pet u jutro... Koji fatalni privid, u što sam ja gledala. Možda je jedna cura bila u pravu kad mi je pokušala zgaditi sve što se tiče Primjerka. A ja nisam vjerovala, i što je najžalosnije i dalje ne vjerujem.I iako mi je strahovito pao u očima, ja ga i dalje poštujem. Ne znam zašto... možda se samo ne bojim priznati da smo imali neke lijepe trenutke između ostalog... A sad bih, nakon što sam mu savršeno djetinjasto isplazila jezik u facu (jer ako ćemo biti djeca...), još samo htjela, neke stvari istresti u lice, jer se napokon osjećam dovljno jakom i ZNAM da se više neću topiti kad me pogleda . Da neću doći u iskušenje nikakve vrste, jer sam iznad toga. Trebat će mi vremena i vremena da opet napravim budalu od sebe i povjerujem nekom novom primjerku. I baš me briga.. Bolje mi je živjeti punim plućima i emocionalno se ne vezati za nikog od njih... I dok šetam Zrinjevcem smijem se i ne gledam preko puta.. Moje ruke su tople, tvoje su hladne. Tako je uvijek bilo, i tako će uvijek biti. Doslovno i metaforički. Jbga,i traži nekog tko će ih grijati,ili si kupi rukavice. I to bi bilo sve. Neke priče imaju happy end, al ovo nije jedna od njih. Barem ne u onom klasičnom smislu. Nema veze. Uvijek su mi ionako bile draže one s poukom od litanija s princezicama , bijeliim konjima i zgodniim prinčevima.. Sjatkica je upravo napisala zadnji redak ikad, o Nekome. Pljesak molim... Idealna glazbena podloga; Dno od suza -Vatra |
- 17:23 - Reci mi -_- Isprintaj -
ponedjeljak, 08.10.2007.
Sometimes I really care.
 Došla sam Doma, premda mi se uopće nije dolazilo. Lijepo je vidjeti sve prijatelje,pojesti ono što mama skuha, pogladiti Guccija i to je to... Ništa odavde mi ne nedostaje,osim možda pogleda na more i sendviča iz Mrvice...Subota navečer... Iste face na istim mjestima... A gdje bi drugo bile...? Ništa nisam propustila... Jer se ovdje ništa ne mjenja. Samo skele u gradskim ulicama i na crkvama. Neki dugo očekivani susreti okončali su se hladno, dok su neki drugi bili i topliji od dopuštenog.... Tako mi je svejedno...I želim otići. Jedva čekam aerodrom. Stojim na hladnim pločicama potpuno bosa. Naviru neka sjećanja i pokoja suza. Neugodna iznenađenja i neostvarena nadanja. Dosta usamljenosti, i bliske uspomene otkucaja srca dok ležite zagrljeni u potpunom mraku. Ponos, i sve ostale loše stvari koje udaraju tamo gdje najviše boli... Ne razumijem. Ne shvaćam. Ne znam. Što je potrebno za ultimatum? Koliko hrabrosti, (ili gluposti) je potrebno da bi sve ono što imam (ili nemam) stavila na kocku i raščistila jednom za uvijek s osobom koja je obećavala da me neće povrijediti i koja je govorila da me ne želi zavlačiti? Nisam niti povjerovala, na sreću. Nisam naivna, ne. I neću prijatelja, već ih imam dovoljno. Netko je jednom rekao da nikad ne plačeš zbog ljudi koji te ne žele svijesno povrijediti. A oni koji to rade, nisu ti prijatelji. Ne želim da na mojoj novoj stranici stoji mrlja iz prošlosti koju moram neprestano zaobilaziti, i koju ne mogu nikako izbrisati. Nisam odgovorna za ničije probleme u glavi. Moje su namjere čiste. Imam toliko toga za pokloniti nekome tko me je vrijedan. I nekome tko će to znati cjeniti. Jer uvijek sam bila iskrena... A moje emocije ,koje su inače prema svemu neznatne, dosezale su visoke frekvencije. Previše samopouzdanja imam, da bi ga netko poljuljao, ili mi prišao preblizu. Predugo otvorena, ljuštura će se možda ubrzo zatvoriti.A onda je gotovo. Sljedećem 'sretniku' trebat će previše truda.... ''Pogledaj nas. Možemo imati bilo koga večeras. A sjedimo tu i samo se igramo. Manipuliramo. Jer je zabavnije. Isti smo. Puštamo da od nas odu osobe do kojih nam je stalo. Jer smo prelijeni da bi ih pokušali zaustaviti. Ili preponosni.'' '' Ako se već igraš, pristaješ na pravila, znači i na ishod, svjesna si da će ti se sve vratiti. Ponekad dobre stvari. Ali često i loše. Na tebi je da to naučiš podnijeti. S osmjehom na licu. A to ne može svatko. '' Još uvijek imam pravo na nedostajanje. |
- 00:27 - Reci mi -_- Isprintaj -
|
Dnevnik.hr |