nedjelja, 30.09.2007.
Životarenje
|
Nešto rijetko pišem,al obećavam da ću se popraviti... Evo, kao što čujem neke zanima kako mi je tu, e pa eto fala na zanimanju, lijepo mi je... Enivejz, još uvijek se oporavljam od sinoć... Ehh,bilo je veselo blago rečeno... Bili smo u Roka, i toliko sam ugodno iznenađena novom ekipom da je to nevjerovatno :) Čak su dečki možda mrvicu luđi i opušteniji od cura... Tako da sam se pošteno izmorila . Al slatki je to umor kad je od pića, plesanja i štikli :) Muzika je sasvim ok,štoviše super, fala bogu nitko od 'mojih' nije išao na cajke,pomislit ću čak da su oni to i obzirni :D U školi je super,sve ide baš kako treba,dokaz da se sve može kad se hoće:) U petak idem u u Dbk,na 4dana iako priznajem,uopće nemam neku posebnu želju (osim vidjeti svoje najdraže fanci curkee) Starci mi baš ne fale, jbga,okrutna istina,al tako je ...Opuštenija sam tu, nema nikoga tko će mi stalno nešto prigovarati i koga moram za sve pitati... Purgeri su skroz ludi,i totalno pristupačniji od onih naših dole... Ima toooliko slatkih likova (iako se još pokušavam naviknuti na razliku u visini,jer budući da sam ja visoka cura, zna mi bit malo čudno kad oko sebe ne vidim nikog višeg;al sva sreća nije drastično,može se nać:) Bacila sam oko na nekoga ali nemam još namjeru poduzimat ništa, zabavnije je promatrati i igrati se.... od jedne druge,opet friško upoznate, kujt osobe sam danas dobila poziv nakavicu pa bumo vidli možda tu i bude nešto... Ma lijepo je sve to, iako mi ipak nedostaje moj Netko, od koga nema ni traga ni glasa...čudno,čudno kako se ljudi u kratkom vremenu uspiju udaljiti..i to tako blizu a tako daleko...do jučer je bila sasvim neka druga priča....al dobro, i to je život, ne treba se previše nadati,nikako da naučim...iako se nakon svega što mi se izdogađalo u poslijednje vrijeme osjećam toliko jačom i sigurnijom u sebe...naučila sam ne odustajati nego ići do kraja pa koliku god to žrtvu zahtjevalo.... danas sam pravila mexičku. savršeno je ispalo. čudno. da mi je netko rekao prije 2 mjeseca da ću u ovom gradu praviti ručak samoj sebi rekla bi da je popizdio. pitaju me ovi jesam li usamljena tu, u velikom stanu ma kaj je vama ljudi,nisam usamljena, imam muziku, neuredna sam i toliko lijena da mi frend dobrovoljno pere čaše , smijem pravit tulume,držati likere na policama u boravku, mogu razmišljat ko emancipirana solerica i (ne) jesti koliko želim (smršavila 5 kila jupi jupi jupi),raspolagat lovom kako želim ;umjesto stolica za stan kupiti cipelice :) super je dok god imam neku samokontrolu, i ne radim sranja...eto,došlo vrijeme da se i ja opametim. stay sexy everybody vidimo se u petak u Gradu.pa ćemo partijat. Za kraj pjesma za jednu posebnu osobu koje nema u mojoj blizini. Možda naleti i do ovog bloga jednom. Say a word and I'll let it all go. I'll let you go. But, say it. Be a man about it. |
- 18:48 - Reci mi -_- Isprintaj -
subota, 22.09.2007.
tok misli
 I nisam ti zapovjedila da odeš onda kad ti to želiš i da me dobiješ onda kad ti se to prohtije. Nsam ja jebena loptica skočica. Tko si ti da lutaš po mojim mislima (toliko često) i tako mi ne dopuštaš da snimam muške guzice u tramvaju. I onda kad pravim pastu s pomadorama, i onda mi padneš na pamet; jer je ti praviš na češnjaku a ja na luku. Da...to je onaj filing da pođem na drugi kraj svijeta, opet bi te se nekako sjetila. Ili bi te srela u istom avionu.Sasvim slučajno.I to ne prvi put. Imala sam nešto ala upala pluća pa sam kisila po cijele dane doma i razbijala ovu prekrasnu glavicu nekim sasvim apstraktim pitanjima koja naravno neću napisati tu jer nisam toliko luda. Plus što sam i mali ljubomorni gad .Al to je tema za sebe. Dok god se ja budim sretna, sve je oke. To znači da još nisam pukla. I promijenila sam se na gore, jer sam počela glumiti osobu koja nisam, osobu koja se ne crveni, i koja ti ne priča one za mene tipične gluposti i najlošije viceve na Svijetu. Neiskrena sam i često počnem srati neke druge, netipične gluposti odgovarajući na tvoja još gluplja pitanja. nemam tv u stanu. i neću ga imat cijeli sljedeći tjedan tako da ću ooopet imat što radit naveće i o mnogočemu razmišljati i joj to je tako slatko i dražesno i idem se ubit jer ne znam kaj mi je. i ja ne govorim 'kaj'. ali budući da je ovo jedini post u kojemu nisam izbrisala ni slova, jer treba predstavljati umjetnički tok autoričinih misli, bojim se da će ono 'kaj' ostati gdje jest. i neće se ponovit.NIKAD VIŠEE.kao još neke stvari u mom uzaludnom ali spektakularno neočekivanom i nadasve zabavnom životu. možda snime seriju o meni... eto. jedina želja mi je da me glumi neka ženska koja ima manju guzicu od moje. samo to. adio. i da rasčistimo odmah neke stvari ; neću UŽIVO odgovarat na nikakva pitanja o ovom remek djelu od posta. on služi MENI da bi se ja osjećala razgolićeno svaki put kad ga pročitam. jes. eto zato. |
- 18:30 - Reci mi -_- Isprintaj -
utorak, 18.09.2007.
Dear Katy...
|
Pročitala sam ovo,i obećavam ti da ću pročitati svaki put kad se budem htjela podsjetiti zašto sam zapravo otišla iz Dubrovnika. Slične smo, jer biramo letjeti a ne se valjati u mulju,ma što drugi o tome mislili.... Gdje živimo,ako je kontroverzno imati san i sljediti ga, ako je opasno imati muda i početi iznova...? Prije par dana sam gledala kroz prozor u ove Trešnjevačke zgrade, i plakala ko malo dijete. Febra 39, i kašalj koji mi uopće ne dopušta disati normalno i ta nemoguća bol u prsima...Prvi put u životu, u blizini nema nikoga tko bi mi mogao pomoći, skuhati čaj, ili donjeti nešto za jesti (ne možeš ni dostavu cijelo vrijeme,zgadi ti se)... Ništa, ne može se od zraka živjeti;tako bolesna pošla sama po hranu i ljekove... I idem tuda,među tim ljudima, gdje nikoga ne poznam i pitam se što mi je sve to trebalo i koliko bi mi bilo lakše da sam ostala doma...u cijeloj toj melankoniji koja me ponjela, zapnem za neki glupi kamen na koji još nisam naviknula...I tako cijela spižđena prospem se na sred ulice, rasparam trenerku i raskrvarim oba dva koljena ... Sjedim tako tu i vadim kamenčić iz rane očiju punih suza i osjećam se ko najadnije biće u svemiru... I ...što ću... jednostavno ustanem, otresem prašinu s guzice,dignem glavu i krenem dalje... Jer što su glupe ogrebotine i malo krvi da me mogu zaustaviti ili usporiti?Pa jača sam ja od toga.Znam da jesam. Ako sam već ovdje nemam vremena za plakanje,bolje bi mi bilo da gledam kuda hodam.... Misliš da ne postoje ljudi koji ne vjeruju u mene nego misle da je privatna škola u Zagrebu hir dobrostojeće ramežene glupačice....??? Maa, znaš što? JEBE MI SE. Ne znaima me uopće što misle svi oni koji se smatraju boljima i pametnijima od mene... Boli me briga što pričaju i što će pričati.... Pitam se samo koliko bi se njih na ovo odlučilo...? Dođe ti trenutak kad skužiš da si tu zbog sebe a ne zbog usranih ''prijatelja'' koji nisu i neće biti tu za tebe kad ti je najteže... I tu je ta savršenost usamljenosti koja te nauči kako da sama sebi postaneš najvažnija,i kako se na nikoga ne možeš osloniti ... I da, možda mi je i ljubav trenutno u kurcu jer nema nikoga tko će me nazvati i reći mi da će sutra biti bolje, zapravo, ovdje nema nikoga tko će me zagrliti i poljubiti....Ali čega nema bez toga se itekako može... Jer već sutra se možda pojavi ta osoba...A ja ću voljeti i danas i sutra, uvijek ću voljeti, bez sustezanja i bezuvjetno, čak i pod cijenu da će boljeti.....Jer shvatila sam da jedino to ono što te pokreće onda kad se nagomilaju najtamniji oblaci ... Uvijek će biti onih koji će bez obzira na sve vjerovati u tebe i znati da upravo ti možeš napraviti sve što si zamislila.I ti to znaš Katy, ti to znaš. Jer koliko god znamo pretjerivati (na onaj naš prekrasni naćin), smijati se kad nam je najteže jer zadnji tjedan ispravljamo 5 predmeta, i plakati jer nam u ljubavi ne ide baš uvijek kako bi mi to htjele; znamo i kako krenuti dalje onda kad bi nas neki radije vidjeli u suzama i zatvorene u te naše Zidine. Ali vjeruj mi, nikakve zidine ne postoje,stvaramo ih mi sami. I nitko, apsolutno nitko te ne može spriječiti da poletiš. Dok vjeruješ u sebe i ja ću vjerovati. A kad se prestrašiš bit ću jedna od onih koji će još uvijek biti tu. Ti to možeš. Volim te jer im se ne daš. xoxoxo |
- 08:46 - Reci mi -_- Isprintaj -
nedjelja, 09.09.2007.
Hello.
|
I tako sam se jedno jutro probudila u krevetu koji nije bio moj, u stanu koji nije bio moj, u kvartu koji nije bio moj, u gradu koji nije bio moj. Zapravo moj dom je dolje, puno južnije, među ljudima koje volim... Ali ponekad treba imati dovoljno odlučnosti i nešto hrabrosti za nešto potpuno novo.. Daleko od svih ljudi koji mi nešto znače, odlučila sam početi iznova. Škola više nije udaljena 4 minuta hoda , sad se vozim sa dva tramvaja i autobusom. Ono čega sam se najviše bojala je bila ekipa,razred... Kako će me prihvatiti, hoće li biti snobovi budući da se ipak radi o privatnoj gimnaziji...Srećom dogodile su su se, mojim strahovima sasvim suprotne stvari . U roku od dva školska sata uspjela sam se skužiti s onima koji sjede oko mene,do velikog odmora pronaći ekipu za 'čik pauzu', do kraja petog sata frendice za shopping i do kraja tog dana dobiti 3 poziva na piće iza škole.Toliko o ''traumatičnom'' prvom danu škole... Tjedan mi je prošao brzo, budući da nisam imala vremena za ljenčarenje jer je škola znatno teža od moje prijašnje. Aktivno se uči od 9 i najdalje do 17 sati (što prije naučiš i odgovarš,prije smiješ poći;pa se lenchi stavila :P). Raspored je napravljen tako da u jednom danu imam npr. 4 sata biologije, 3 fizike i 2 učenja. Što znači da sljedeći tjedan neću imeti te predmete, ili ću ih imati manje... Zna se dogoditi da u jednom danu imamo 6 sati hrvatskog... Da,prilično je naporno dok se ne uhvati tempo. Budući da nas je 27 u razredu (a to je previše,pa će nas možda dijeliti:( ) profesori stignu posvetiti dovoljno vremna svakom pojednicu,tako da se iz škole ne ide dok ti sve nije potpuno objašnjeno. Nema trenirnja strogoće, u razredu vlada opuštena atmosfera prožeta razrednom zajebancijom koju nerijetko prihvaćaju i sami profesori(iako je prečesto na račun njih samih)... Ljudi u razredu su puno otvoreniji od onih na koje sam naviknula (možda su svi purgeri takvi) i to mi se jaaako sviđa jer sam i sama takva pa ne volim prenemaganje... Drugi dan iza škole sam sjedala na cugi sa šest likova iz razreda i pričala s njima kao da ih poznam jako,jako dugo...Lijepo je biti prihvaćen.U četvrtak i petak, preko odmora (koji btw. traje 30 minuta) sjedim u istom tom kafiću sa četiri predivne cure koje su me podsjetile na moje najdraže dubrovčanke s kojima sam se intezivno družila zadnjih par godina... Ženski razgovori su svugdje isti; dečki,shopping,izlasci i opet dečki. tako da nismo nailazile na probleme u komunikaciji, već se dogovorale za subotnje shpitziranje po Avenue Mallu (koje je nažalost propalo)...Al budući da subota nije subota ako se ne izađe vani, nadam se da ćemo večerašnji dogovor ipak realizirati... Anyhow, uz sve te lijepe strane,naravno ima i onih nešto tužnijih...I miss my girls, my friends,i miss my class, i miss my daddy, i miss gucci,and soon i'll miss my mom too...Bojim se usamljenosti, a nju je tako lako osječati u Zagrebu... Ali ja sam htjela ovo...I ja to mogu... A kad postanem jaaako tužna pođem do Zare i utopim si tugu :p Neki se interesiraju za moj ljubavni život...Paaa... Neee znam... U mene je sve još uvijek isto...Stopostotna pasiva već dosta dugo... Al oke,odgovara mi to..zasad. I nije mi dosadno budući da sam u novom okruženju hm hm hm :P Miss U all L XOXO Lenchi |
- 15:27 - Reci mi -_- Isprintaj -
|
Dnevnik.hr |