nedjelja, 22.04.2007.
Giving it.
|
Pitam se ponekad što tjera ljude da se zanimaju za tuđe živote, da imaju neopisivu potrebu znati što se točno nekome događa ... Svi nekad ogovaramo i svi nekad zabijamo nos u tuđe probleme (yes, all of us are bitches). To je u redu. Mislim nije,u moralnom smislu.... ali ipak jest, jer ljudi smo. Uvijek sam bila dovoljno otvorena, i ako me nešto direktno pitate dobit će te odgovor. Možda ne onakav kakav ste htjeli, ali ipak - odgovor je odgovor. Ogovaranje je ok, u provjerenom društvu ( ma da je i to relativan pojam), ali izmišljanje događaja, lovačkih priča i pričica nije . Možda je za to ovaj Grad kriv, mislim, mentalitet ljudi... Tako je bilo oduvijek i tako će i biti... Ja se svojih razmišljanja nikad nisam sramila, barem ne u tom trenutku kad sam ih iznoslia (bilo verbalno,ili čak na blogu)... Mogu uvijek reći da stojim iza onoga što sam rekla. Ne mjenjam mišljenja o ljudma prebrzo. Ako mi se netko dobro zamjeri vrlo brzo postajem hladnokrvna prema toj osobi, totalno je ignoriram...ili joj se osvetim kad vidim dobru priliku za to. Koji paradoks! Jer ja sam ta koja uvijek ljudima govori da se ne osvećuju jer to ne vodi ničemu... ...drugi put, prvo pometi ispred svojih vrata, Sweety... A kako sam? Hvala na pitanju, dobro. Sretna sam. Sretna sam kad sam sretna i sretna sam kad sam tužna. Zašto...? Osjećam se živom... Osjećam se slabom. Ovo su rijetki , dragocijeni trenuci moje slabosti... Nisam se zaustavila kad je trebalo...... I just let it all go.... And now is too late to stop... Kao da trčim bosa po pijesku... A u njemu je previše komadića stakla. Koji mi ništa ne predstavljaju. Trčim dalje. Malo boli i previše intezivnih želja. Savršen omjer... Okružena sam onima u čijem društvu mi je ugodno. Onima za koje bih se zautela uvijek i pred bilo kim. Onima čije slabosti i vrline podjednako volim. Onima koje trebam baš zato što su ono što jesu. And know what? I <3 myself, too. Just the way I am. I heard a little girl And what she said Was something beautiful To give... your love No matter what RHCP , My friends xoxoxo, all yours 'sweety' -K- U know why. |
- 23:21 - Reci mi -_- Isprintaj -
utorak, 17.04.2007.
Back :)
|
Promjene raspoloženja me pucaju. Evo, trenutno sam hiperaktivna, i osjećam se da sam prešla iz osnovnog stanja u probuđeno. Srećom ne oslobađam energiju toplinom i flourescentom svjetlošću (exuse me, još sam pod dojmom učenja biologije :) Enivej, neću puno filozofirati, ali moram napisati nešto tek tako da se makne prema doli ovaj prošli post,jer mi taaako nije estetički uklopljen, bode mi oči, slika je prevelika... nevermind. Da ne serem u prazno, dohvatit ću se jedne teme... Nikad o tome ne pričam.... Žensko prijateljstvo je divna stvar. Ali postane gadno kad se potpuno raspadne. Žao mi je, i puno puta mi dođe, popričati s njom i riješiti te stvari među nama, ali svaki put kad čujem nešto novo o sebi od nekoga drugoga, zaboli me, i ne mogu vjerovati kakve smo postale. Tužno. Možda je prošlo previše vremena, i ne vjerujem da bi ikad mogle biti ono što smo nekad bile. Najgore što ja to više ni ne želim. Gotovo je. Možda jedan dan shvati, da je pogriješila i ona... Ne mogu i neću preći preko toga... Skužila sam da za neke stvari nema drugog objašnjenja osim ljubomore... Kao varijaciju na temu stavljam ovu pjesmu, koja me podsjeti na osobu koja mi je jednom bila gotovo najbolja prijateljica........ I thought you were my best friend I thought we'd be together to the end Your not the girl I once knew Tell me were she is cause she's not you You used to be that shoulder That shoulder I could lean on through it all But now its getting colder There's no love between these walls ........... But you were only happy When the world was openin' up my scars ...... You'll still never walk a day in my shoes Jealousy, Jealousy, Jealousy Is such an evil thing To watch someone have Jealousy, Jealousy, Jealousy Nobody wins when your full of envy La, La, La, La...... idemo dalje.... život je dobro, naravno uvijek može i bolje, al ne treba, dobro je meni i ovako (: Uživam slobodna pod suncem, sama, bez moralnih i emocionalnih dilema... i upijam svu energiju, osjećam se kao da rastem.... obožavam proljeća...... unose mi vrckavost ... tako želim sreću. opipljivu, stabilnu, konstantnu. nisam potpuna, ali nisam ni u djelovima. dosta mi je forsiranja svega i svačega, svima šaljem veliki odjeb, i ovaj put pičim sama prema cilju. |
- 18:44 - Reci mi -_- Isprintaj -
srijeda, 11.04.2007.
Just for 3 dayz but....
 brb ;) stay sexy everybody;) xoxoxo |
- 23:28 - Reci mi -_- Isprintaj -
ponedjeljak, 09.04.2007.
Foolosophy
|
Od sad pa nadalje sam sretna :) Imam sve što mi treba, možda čak i previše! Dosta mi je 'cmizdrenja' nad neispunjenim željicama, i analiziranja mene same.Lažem, toga nikad dosta:) Dosta mi je samokritičnosti i neprestanog isticanja mojih mana. Nešto mi je kliknulo u glavi, i nekako sam promijenila poglede na mnogo stvari ; Želim uživati u svakom trenutku koji mi život pruža. Hedonizam. Napokon ću bez grižnje savijesti nastaviti juriti za izazovima. Bez grižnje savijesti riskirati, i ne gristi se zbog mojih pogrešnih odabira. Jer shvatila sam da ne postoje pogrešni i ispravni odabiri. Čvrsto sam odlučila uzimati sve ono najbolje što mi se pruža. Neću voće koje mogu dosegnuti rukom. Hoću ono s vrha stabla. Ne zato što je najbliže suncu i najzdravije. Čisto zato što je izazov. Ne, neću se smiriti dok ne dođem do njega. I briga me, MA BAŠ ME BRIGA, ako će dok se budem penjala ispod mene pucati grane, ili ako ću na kraju sa tog stabla i pasti! Drugim riječima ; ne zanima me ako ću pogriješiti riskirajući i srljajući,ako ću povrijediti sebe ili druge ... I mene povrjeđuju oni koji mi ne vjeruju. Pogotovo oni kojima nema smisla lagati... Ipak, sve je to dio života. A život je jedan. Razlog zašto ovako kasno pijem capuccino s jednom žličicom kave. Ne zanima me uopće što neću moći zaspati! jer to je moj život. I ja ću ga živjeti kako hoću, a ne onako kako bih trebala. Ako padnem, dignut ću se, i nastaviti dalje uspravno... ... bogatija za još koje iskustvo. Sretna sam. I potrudit ću se da tako ostane. Zajebi emocionalne praznine, i nedovršene rečenice... Zajebi norme, (there is no limits.) Zajebi 'Savršenoga'. Hoću grešnog smrtnika! (nesavršenu personu s malim gadnim manama i šugavim navikama, ožiljcima i aktivnom sposobnosti da Voli. Mene.) * Dvije-tri o boli  ''Only the one that hurts you, can make you feel better Only the one that inflicts pain ,can take it away'' (Erotica, Madonna) Povrijedi me onda, nek me boli. Ionako ću te izignorirat kad-tad. Previše. Ne bojim se boli. Možda ju i volim... Anyhow ;Učim na njoj. ... Mazohist? might be.. Zato sam ostala cijela . Opstala. Nepovrijeđena. Povrijedi ili će oni tebe. E pa nisu me. Nikad. Ne dovoljno jako. Čak i kad sam na tlu, crvenoj zemlji, dublje ne mogu pasti. Hvatam se za što ili za koga stignem, opet stojim i rane su zacijelile. Odavno već jesu. Samo dodir sa stvarnošću. Ne onom mojom, idealiziranom. kad sam bila mala,porezala bih se, iz rane bi tekla krv, ali nisam plakala jer fascinirala me boja krvi. gledala bih satima u ranu. Isto radim i danas. Ali s nekim drugim ranama. Onim unutarnjim. Bol je fantom uma. Povrijedi me, tako da znam da postojim. Ako se usudiš. Ako uspiješ. ______ Sve postaje tako jednostavno ako to želim. Smjeli možda ne žive dugo ali plahi ne žive uopće. Ona je rekla da se najbolje odluke donose bez razmišljanja. Znaš, ionako ne bih razmišljala... Nikad ne idem glavom nego srcem. Postalo je otporno. (Glavom idem prekasno. Ahh, lako je biti junak iza bitke.Ma, bolje ikad...) Hvala ti što si tako nesebično pametna. Dala si mi polet. Pa, možda čak i malo hrabrosti. Nećemo biti kukavice.... Jel tako da nećemo:) ? Živim za trenutke sreće, i ispunjenosti. Neočekivano i impulzivno... Živim za danas i veselim se sutra. I namjeravam nastaviti tako. Ako se, kojim slučajem, nađe netko tko teži uživanju u beskrajnoj sreći sa mnom nek mi se javi ... Zahtjeve zaprimam do isteka zaliha :) |
- 02:00 - Reci mi -_- Isprintaj -
nedjelja, 01.04.2007.
Uvijek vrtim se ukrug
|
...Uvijek vrtim se ukrug Sreću nalazim u snu... Tamo smijem se i smiješ se i sve je isto kao prije Zamišljam da ničega se više ne sjećam Samo smijem se i smiješ se i sve je isto kao prije Zamišljam da ničega se više ne sjećam Samo smijem se i smiješ se i sve je isto kao prije Zamišljam da ničega se više ne sjećam Samo smijem se i smiješ se i sve je isto kao prije Zamišljam da ničega se više ne sjećam Skužila sam nešto. Da...Da. Don't worry neću opet početi sa svojim dubiozama- Ok,možda hoću....Ali samo mrrrvicu :) Uostalom, što me boli briga, kome se ne čitaju;PA-PA!!! Dakle, Nisam komplicirana. Nisam. Ha! HA! Nisam. Zapravo taj ''moj svijet'' u kojem živim otkako znam za sebe je običan. Toliko običan i površan....Pitam se jesam li i ja takva? Znam, mnogi me doživljavaju kao površnu osobu...ALI;) Vjerovatno ne bi da su pročitali bar jedan od ovih prekompliciranih postova :D Da se vratimo na temu... Temu mene. Kao i uvijek :D Radim gluposti. I radim ono što želim. Nisam ja podobna osoba za vezivanja. I svaki put se zeznem. Ja živim impulzivno, intezivno, nesputano.Ili barem nastojim živjeti. Onako kako ja u tom trenutku želim... Gluposti; Ne radim ih bez ikakve grižnje savjesti. Obično kasnije dođem doma i plačem, plačem i plačem... Sve dok me grlo ne zaboli...Obično otprilike tad skužim da nemam zašto plakati,jer sva ta sranja koja radim su , htjela ja to,ili ne,ipak dio moje osobnosti. Osobnosti koja je kakva-takva -moja. Možda sam ja greška u proizvodnji... ili me možda ipak netko jednom davno povrijedio, pa sam izgubila nadu i povjerenje da postoji netko tko će me htjeti baš ovkvu kakva jesam. Možda su mi zato svi oni objekti... Priznajem. Objekti. Primarno ne tražim nekoga tko će biti onaj savršeni (iz prošlog posta). Primarno tražim nekoga za ''ubit' vrijeme''. Jer ako mi je netko objekt, onda me nemože povrijediti. Da ! To ima smisla... Objekt možeš slomiti, baciti , kad god ti dosadi. Bez straha da će on tebe... Ima smisla, i govorim to iz iskustva. Opekla sam se jednom, i bolilo me. Sporo zacijelilo, ali rana se nikad više nije otvorila. Zato sam toooliko oprezna u tim nazovi vezama, dajem jako malo,a tražim puno... Pitam se, što bi se dogodilo da nađem osobu sa sličnim ožiljcima,koja traži objekt... I što, ako ja, koja tražim objekt, u toj osobi nađem nešto više? I ta osoba u meni? hahahaha,koje idealiziranje. Previše kiča da bi izgledalo lijepo... I onda se mislim, pa što će meni te vezice kad mi apsolutno nitko od njih ništa ne znači, kad uvijek ja zajebem pa odjebem. Dosadi mi brzo, i nemoguća sam. Koja samokritičnost! Impresioniram se :) Više nemam pojma gdje glavom udram, previše mi je svega, previše ljudi u mom malom životu, ne mogu tako više.... Ne mogu podnjet nedorečenost... Nedovršene rečenice bez interpunkcije. Ne valjaju! Nisam glupa i nisam površna. Nekad namjerno pokušavam ljude uvjeriti u suprotno. U trenutku zaboravim na iskrenost,i igram pametno. Smijem im se onako ljubazno, ljubim ih u obraze. Misle da ništa ne kopčam, ali ja znam... Ponekad, i više od njih samih. Sa sedam godina, tata me naučio kako uvijek trebam misliti dva koraka unaprijed. Kao u šahu. Ali tako da ovaj drugi koji igra s tobom to ne skonta. To je najvažnije što me mogao naučiti... Neki moji postupci su neobjašnjivi... Ne znam zašto sam ih napravila, i ne znam bi li ih ponovila. Ma... Ja se još uvijek tražim. Ne znam tko sam. Ni tko želim biti. Ne znam zašto sve to radim, ne znam ni što radim, ništa ne znam.... I ništa ne mogu nego čekati, i nadati se. Da ću sutra biti pametnija, da ću znati kako dalje.... Samo smijem se i smiješ se i sve je isto kao prije, Zamišljam da ničega se više ne sjećam |
- 21:38 - Reci mi -_- Isprintaj -
|
Dnevnik.hr |