ponedjeljak, 26.03.2007.
unconditional love?
 Ja ustvari nikad nisam ni znala što želim. Jer kad bih to što želim dobila, imala (kako vam drago), onda više ne bih bila sigurna želim li to. Zvuči komplicirano? Da pojednostavimo... Ja možda jesam princezica, ovo ono, sve to što govore, bla bla, to smo mi ovdje već davno konstatirali.. I pomirili smo se s tim (jel tako da jesmo?). Sve to podrazumjeva da sam uporna u zahtjevanju nečega, ili čak forsiranju dok to ne počnem posjedovati. Dok naprosto ne dobijem moć manipulacije. Zvuči odurno,znam. Ali barem sam iskrena. Svaka moja veza (više-manje) je počela tako da sam na prvoj kavi s određenom osobom položila sve svoje karte na stol. Dakle, what you see is what you get. Više-manje. Znale su sve te osobe odmah, s kojom će imat posla. Znale su da ću ponekad biti neurotična, da sam djetinjasta i hiperaktivna,da imam razno-razne faze (i to po danima!), da ne dam da mi se režu krila i da mi se uskraćuje sloboda življenja, na naćin kakav ja hoću i volim. I da njima valjda neće smetati što volim zapaliti ili kad se odlučim napiti...? I to što pola dana brbljam na mobitel... Osobe su bile jako dobro upoznate da ne podnosim neutemeljene kritike i da ne volim da se u baš svemu slažu sa mnom. Znale su i da tražim oslonac, nekog jačeg od mene tko će me držati čvrsto na zemlji usprkos mojoj želji da odlepršam u nekakv nestavrni šareni svijet. Nekog tko će pokazati da mu je stalo... i da je od krvi i od mesa,nekog tko će imati u sebi par kapi ljubomore... Nadalje, osobe su znale da ne volim kad mi ugađaju, baš pretjerano... I da znam biti ljubomorna... trpim neko vrijeme a oni moraju iz mog pogleda znati pročitati onu zlatnu '' E sad je dosta!!!''. Jer ako to ne uspiju, blago njima! Za ''nagradu'' će u trenutku dobiti moj ispad. Neovisno o mjestu i vremenu. Hm...da! Ponos mi je nešto najveće što imam ,i borim se svakim danom s tim. Ali sve mi se čini da je to borba s vjetrenjačama. Previše ga imam. Na izvoz. Naravno nije sve tako crno. Imam ja i svjetlijih strana.Bar se nadam. O njima neki drugi put (hihi). Još se pitate what's the point...? Damn... Vama baš sve treba crtati. U potrazi za meni savršenim oblikom u koju sam se uputila od svoje ,let's say 15 godine, nabasavam na svakakve prmjerke muškog roda. Naravno,ja kao pripadnica mlađe generacije emancipiranih curica neću zanemariti ,no hard feelings ,jednocrtni mozak koji posjeduju naše lošije polovice. Ali to je opet priča za sebe. hmmmm. Nisam frustrirana....samo se malo bojim sutrašnjice. Laički rečeno- bojim se, naravno, za svoje presvijetlo dupe. Zašto? Zato što želim nekoga tko će me voljeti i htjeti bez obzira na sve. Na sve milijune mana koje imam. Bez obzira na moje gluposti. Nekoga tko će sa mnom biti kad god mi je potreban osmjeh, zagrljaj ili prijateljski savjet.Tko će pričati sa mnom o politici ili se šprdati na engleskom s ruskim naglaskom. Nekoga tko će mi skinuti sve zvijezde s neba i kuhati mi u tri ujutro Tacos potosinos . Nekog tko će htjeti cijeli dan provesti sa mnom ispred tv-a, i nekog tko će mi reći da sam lijepa čak i onda kad najgore izgledam.... Uz sve to, nikad neće biti dosadan! Ne, neću osobu s kojom će mi sati prolaziti samo i isključivo u zajebanciji ili ljubljenju. Neću neko površno sranje! Ne opet. Kao da sam prerasla to... Jesam li...? Ne znam. Želim nekoga u čiji se zagrljaj mogu uvaliti sretna, i tako zaspati, a kad se probudim vidjeti i njega sretnog. Samo to. Tada ću , takvoj osobi, moći dati gotovo sve što želi. Bezuvjetno. Alegorijski ; Sve mi se čini da nema odijela krojenog po mojim mjerama. Jela po mom ukusu. Ma baaaš mi je žao,ali izbriljiva sam. Neću brojati kalorije ALI, neću i NEĆU jesti zagoreno! Makar ostala gladna. Tu se zaista ne da ništa učinit. |
- 01:19 - Reci mi -_- Isprintaj -
utorak, 20.03.2007.
naslov?!
 Opet vam pišem. A nije da baš imam neku potrebu. (Kao inače.) Ovaj put je na nagovor, onih kojima su ova moja piskaranja draga. Pa ajde,onda.... Još kad bi mi neka inspricaija došla... Hmmm... ... ... Kiša pada vanka. Prije mi je to bilo drago. Sad više nije. Ova dva tjedna...Bilo je baš lijepo vrijeme. I sunce. I sjedali smo na Poljani. Vani , ispod suncobrana. I pila sam Nesss od vanilije... Svako popodne. I smijali smo se. I nije mi bilo zima. Čak mi ni jaketa nije trebala! Da, ok, nisam jedna od onih zimogroznih ljudi, ali mislim da su čak i oni ''s najdebljim krznom'' osjetili proljeće. I onda je nestalo. ... ... Mislim da ću sutra u školu nosit kaput. Onaj tamni :( Kaput. Zima. Kiša. Sivo. Crno. Super :( Al dobro. Budući da sam ja uvijek hepi, i ''ništa mi neće ovi dan pokvarit'' bit ću i dalje nasmijana. Veselit ću se nekim drugim stvarima. Jer lijepo mi je. Pa nek glupa kiša pada, ma ako će -svaki dan! Nedavno sam osjetila da mi se vraćaju one moje bitchy vibracije, pa se nemojte prepasti ako budem laganini ''otrovna'' . It's not PMS ,ako vas tješi :) Malo sam zbunjena. Dobro,znam,znam...Ja sam uvijek zbunjena. Ali sad imam razloge za zbunjenost. Plašim se . Nekih sranja koje bi vrlo lako mogla napraviti, a poslije bi mi bilo krivo. To uvijek radim!! Kao da nešto pokušava biti jače od mene. A nije. Ne smije biti! I neće biti ! Jesam li već rekla da sam sretna? I da stalno pjevam. I da se smijem. Napokon. I zato mogu zahvaliti Tebi. Jer si imao razumjevanja za moje gluposti. Moj egoizam. I višak ponosa. Jer si mi oprostio. Opet ti to govorim... Hvala ti. Sutra će me u 7 probuditi ona melodijica na mobitelu. Otjerat će me u školu. Onda ću popiti kaFu .Onu s aparata iz škole. I znam da ću sjesti u predzadnju klupu. Onu đe nitko ne sjedi. Red do vrata u 24ici. Poluotvorenih očiju i najširih pospanih zjenica na svijetu mislit ću o suboti. Onoj što treba doć. Jer, to su te godine. Kad se živi za sveti vikend. I ništa drugo više nije bitno. Ili možda jest. Meni. Samo meni. I sad ću zatvoriti oči. Tako mogu biti bilo gdje. I mogu raditi bilo što. I nitko neće znati. I nasmijat ću se. Zagonetno. A vi nećete znati zašto. P.S. Bubi I think you'll like this one ;) You know I like it... Fuego? Remember? Nije remix al meni je isto dobra! I da... u prijevodu naslov znači ''Samo tebe''. *update:* Nabavila sam cijeli prijevod ove grčke pjesmice (čak sam ga morala prevađat s ekavice :D) Pa eto ako ikog zanima (aka.bubi :P ) Pjesma je predivna  Ni sa jednim drugim nisam toliko bliska Da mu poklonim na dlanovima svoje snove Ni jednog drugog nemam u srcu To što pričaju neka ti kažu ispred mene Samo tebe u zagrljaj svoj stavljam Sreću i bol s tobom dijelim Tebi samo dozvoljavam da me diraš Tebi samo dušu i tijelo dajem Ni jednog drugog nisam srela Da samoće moje magiju riješi Ni jednog drugog nisam osijećala ovako Ti si dio svake misli Ni jednog drugog nisam još našla Da mi mjenja na nebu boje Ni jednog drugog nisam stavila ispred tebe Da se ne boji srce tvoje, zajedno sa mnom Samo tebe u zagrljaj svoj stavljam Sreću i bol s tobom dijelim Tebi samo dozvoljavam da me diraš Tebi samo dušu i tijelo dajem Tebi samo dušu i tijelo dajem |
- 00:40 - Reci mi -_- Isprintaj -
ponedjeljak, 05.03.2007.
Nešto posve osobno
 Bila sam jedna od onih šarenih djevojčica koje su same svoje svjetove gradile. I rušile. Kad bi im se prohtjelo. Imala sam uvijek sve i nikad nisam privaćala ''Ne'' kao odgovor. Derište. Možda su mi tako nadoknađivali neke druge stvari. Al nisam to tad kužila. I lagala bih kad bi rekla da nisam bila sretno dijete. Nemam pojma kad su se stvari promijenile....Ali jesu. Malo. Moji stavovi,razmišljanja, zahtjevi. Svjetovi. Promijenili su se. Srednja škola učini svoje and next thing you know postao si netko drugi. Traženje identiteta, građenje ličnosti..Whatever... Uvijek sam znala da te svatko vidi na drukčiji naćin, i istina je da imamo tisuću lica. A ja ono svoje pravo lice najmanje poznajem. Ponekad se zagledam u ogledalo i i dalje vidim one velike nevine dječje oči koje me nevjericom gledaju i pitaju se ''...Tko si?Tko sam?...'' Vrludam nekim svojim stazama, čas na pravom putu, a trenutak iza na nekoj krivoj stazi... Tu i tamo nađu se neki koji misle da znaju bolje od mene ... Kojim putem *ja* moram ići...Ponekad su upravu, ali većinom griješe... Takvi 'ko ja odustanu prvi, u meni ljubav raste dok padam, dobiti sve bez kapi krvi, pa čemu se nadam? Toliko novih stvari sam upoznala, toliko svega,ali odjednom. U naletu. Odrastanja. Kao da me netko iz dimenzije djetinjstva naprasito prebacio u svijet odraslih, a ja sam i dalje ona djevojčica sa početka priče... Ona koja gradi i ruši. Nus pojave ne želim niti spominjati jer ih je previše. Komplicirana sam. Komplicirana sam. Previše filozofiram. A zašto sve to? Zapitam se hoću li ikada naučiti voljeti i hoću li ikad biti zadovoljna nekim svijetom kojeg sam izgradila... Ili ću i njega kad-tad srušiti. A temelje je uvijek tako teško iznova postaviti... .''..a i to triba znat ti daješ prazno tilo ali dušu nemoš dat...'' Ne mogu jer ne znam. Još uvijek tražim nekoga tko će me naučiti kako je dati i kako primiti njegovu. Ljubav. Dušu. Bilo što. Opet previše patetike. Znam. I pogledam opet u to ogledalo. U oblaku dima i dalje razaznajem taj dječji pogled. Još uvijek sam ista. Srećom. ''...Evo me, slobodno mi kaži ne, zaboravi me ili se navikni da nema krila i nikad nisam bila anđeo...'' |
- 00:04 - Reci mi -_- Isprintaj -
|
Dnevnik.hr |